Prije ravno 56 godina, 27. februara 1962. godine u jami Radina desila se najveća rudarska nesreća u sedam decenija dugoj povijesti rudarenja u Banovićima. U 13 sati i 15 minuta prolomila se snažna eksplozija u skladištu dinamita. Poginula su 53 rudara. Sjećajući se ovog događaja Radio forma je u svom programu izvršila posljednju prozivku svih stradalih rudara, baš onako kako se to desilo u kišni četvrtak, 1. marta 1962. godine pred oko 10.000 tužnih ljudi koji su došli ispratiti stradale komorate na centralnom banovićkom trgu.
Banovićke jame slovile su kao najsigurnije jame: patentirane su nove metode otkopavanja kao što je npr. metoda širokog čela, nazvana po mjestu izuma „Radinska metoda“ koja je obezbjeđivala masovniju upotrebu čeličnih podgrada, sigurnost na poslu i veću produktivnost te odvoz uglja grabuljastim transportom, jame su bile i kadrovski ojačane... Sve to je moglo i uljuljkati rudare u sigurnost i potisnuti u zapećak mjere opreza i zaštite na radu. Nije prošlo mnogo, tek osam godina od nasreće u jami Stari Omazići, a desila se nova, nažalost, puno veća: Radinska katastrofa. Rudarska civilna odijela umjesto u ormare pohranjivala su se na strop visećim lancima. Nakon nesreće još su dugo mirisala na njihova zdrava tijela. Blo je to pred kraj prve smjene u kojoj je bilo 180 rudara. Više od 1.000 kg eksploziva „vitezit“ nalazilo se u jamskom skladištu kada su jamskim koridorima počele odjekivati detonacije.
Iz jame je ubrzo suknuo crn gusti dim i za kratko vrijeme potpuno sakrio ulaz u južnu jamu. Pod silinom detonacije lomile su se debele betonske potpore iskopa, popucala je transportna traka, sve instalacije su uništene, a glavni transportni ulazno-izlazni hodnik bio je potpuno uništen. Ljudi su pričali da se eksplozija čula i u gradu. Skoro svi mještani su izašli vani, na ulice i, sluteći najgore, pohitali ka Radini.
Raskaljanom rudarskom stazom ka Radini, preko njiva, pješačio je jedan rudar, onako uobičajeno, u drugu smjenu, kao i uvijek, sa zavežljajem u kom se nalazilo malo prohe, komad sira i glavica luka, crvenog. I on je zastao kad je čuo iznenadnu detonaciju. Zemlja mu je pod nogama prvo zadrhtala, a onda se otvorila. Slutio je ono najgore. On se jučer zamijenio sa jednim rudarom pa je umjesto u prvu, krenuo u drugu smjenu. Zamijenio se da ostane živ, a njegov komorat se zamijenio da bi poginuo. Bog je tako htio, makar ga komunisti u to vrijeme i ne priznavali. Koliko se samo različitih ljudskih nesreća desilo u samo jednom trenu, a koliki je njihov eho. Mnogi ga osjećaju i danas.
Pola sata nakon eksplozije u jamu su stigli i članovi čete za spašavanje, a potom i zdravstvene i vatrogasne ekipe. Vijest o radinskoj tragediji prvi je prenio Radio Tuzla koji je odmah apelirao da se građani u što većem broju odazovu i u Općoj bolnici u Tuzli daju krv za liječenje stradalih rudara.
Uspješno koordiniranom akcijom banovićkih i krekinih spasilaca, medicinskih radnika, vatrogasaca ali i pripadnika Jugoslavenske narodne armije spriječena je veća katastrofa i oko 120 rudara uspješno je izvučeno iz jamskog pakla.
Bila je to najveća nesreća koja je pogodila banovićke rudnike, pedeset i tri rudara su izgubila život u samo jednom trenu. Na ulazu u južnu jamu za kratko vrijeme skupilo se na hiljade stanovnika Banovića, Živinica, Kladnja, Dubrava, Međaša.
Vijest o tragediji potom su objavili i drugi mediji, prije svih Radio Sarajevo.
Na adresu banovićkog rudnika počeli su stizati telegrami sućuti iz svih republika tadašnje Jugoslavije, najviših državnih i partijskih rukovodilaca. Do 19.00 sati izvučeno je pedeset i jedno tijelo. Jedino tijelo glavnog rukovodioca skladišta eksploziva, Rasima Muhtarevića nije bilo pronađeno jer se nalazilo u središtu komore u kojoj je izbila eksplozija. Pedest i treća žrtva nesreće bio je Ismet Suljić koji je podlegao u tuzlanskoj bolnici. U bolnici je zadržano još dvanaest rudara od kojih su Nedeljko Spasojević, Ibro Vulić, Jozo Matić i Marko Pavić bili u kritičnom stanju. Medicinsko osoblje dalo je sve od sebe da spasi što veći broj rudara, a među njima naročit je doprinos dao prof. Dr. Bogdan Zimonjić sa Medicinskog fakulteta iz Sarajeva, koji je istog dana, došao u Tuzlu.
O ovoj nesreći, javnost je brzo obaviještena, jer samo u dva dana na mjestu nesreće našlo se preko 70 novinara domaćih ali i stranih agencija: Press Association, France presse, moskovska Izvestija, Reuters, United Press International.
Drugog dana tijela nastradalih izložena su u holu banovićkog kina. Imenovana je i komisija koja će ispitati uzroke nesreće, ali i odbor za sahranu poginulih. Najveći broj nastradalih rudara bili su mladi ljudi, ispod 30 godina, sa prosječnim radnim stažom od 12 godina. Samo šesterica nastradalih rudara nisu bili oženjeni, 47 oženjenih, od toga su 43-jica iz sebe ostavili žene i djecu: ukupno 137 djece, jedanaest žena bilo je trudno. Više od 10.000 ljudi u četvrtak, 1. marta 1962. iskupilo se na glavnom banovićkom trgu na ispraćaju tijela poginulih rudara. Ponovo napominjemo – padala je kiša.
Optuženima za Radinsku katastrofu: upravitelju, glavnom inženjeru, upravniku i referentu higijensko-tehničke zaštite, sud je izrekao vremenske kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci uslovno. Radinska nesreća uticala je i na smanjenje proizvodnje za oko 75.000 tona u 1962. u odnosu na 1961. godinu.
Pažljiviji slušaoci/čitaoci Radio forme sjetit će se da smo pretprošle godine pronašli Nedjeljka Spasojevića jednog od preživjelih rudara i da smo istražujući, pronašli kako među živima ima još preživjelih rudara: Garić, Zorić, Šehić, itd, a Muharem Pozderović je nažalost preselio. (S.B.)
